Imunosupresivna terapija
Presađeni bubreg, ako nije presađen s jednojajčanog blizanca, predstavlja strano tijelo koje organizam nastoji odbaciti. Da bi se to spriječilo, potrebno je uzimati lijekove protiv odbacivanja (imunosupresivne lijekove). Postoje različite kombinacije imunosupresivnih lijekova (imunosupresivni protokoli), no zajedničko im je da se lijekovi protiv odbacivanja moraju uzimati dokle god traje funkcija presađenog organa.
U načelu, intenzitet imunosupresivnog liječenja veći je u ranom razdoblju nakon transplantacije, a kasnije se smanjuje. Bolesnici s transplantiranim organima moraju se redovito kontrolirati. Nakon otpusta iz bolnice potrebne su vrlo česte kontrole prilikom kojih se osim općeg stanja bolesnika provjeravaju i laboratorijski nalazi. Osobito su važni oni koji pokazuju funkciju bubrega (ureje i kreatinina) i koncentraciju nekih imunosupresivnih lijekova u krvi.
Obično se (ovisno o transplantacijskom centru) u početku kontrole češće obavljaju u transplantacijskom centru, a kasnije se dio kontrola obavlja u nadležnom centru za dijalizu, odnosno na nadležnoj nefrologiji. S vremenom se učestalost kontrola prorjeđuje.