Tu tablicu za mjerenje oštrine vida (što uključuje jasnoću i oštrinu) uveo je Herman Snellen 1862. godine. Ona je bila jedan od prvih napredaka u povijesti skrbi za zdravlje vida i očiju nakon što su u 13. stoljeću izmišljene naočale. Tada je to bio dio šireg pokreta koji je oftalmologiju – znanost i liječenje poremećaja i bolesti oka – učinio prvom specijalnošću u medicini usmjerenom na određeni organ.1
Do 1800-ih mjerenja vidne oštrine bila su nejasna. U antici se spominje mjerenje oštrine vida osobe prema njezinoj sposobnosti da razlikuje dvostruke zvijezde. Godine 1623. Benito Daza de Valdes, bilježnik iz Seville u Španjolskoj koji je služio u inkviziciji, razvio je preteču Snellenove tablice na osnovi sjemenki gorušice. Mjerio je udaljenost s koje osoba ne može izbrojiti red sjemenki, a zatim mala slova. Na osnovi tih mjerenja određivao je konveksnost ili konkavnost leća za naočale koje je izrađivao, a o tome je izdao i knjigu.1
U to doba, kad su optužbe za herezu bile veoma česte, mnogi članovi Crkve vjerovali su da su naočale, ako nisu izravna vražja magija, pokušaj da se nadmudri božanstveni plan bolesti koje Bog zadaje starijim ljudima. Daza de Valdes branio je naočale od onih koji su ih smatrali herezom.2
Sljedeća osoba koja je pokušala izraditi standardizirani test vida bio je Heinrich Küchler, njemački oftalmolog koji je razvio tablicu za vid koja se sastojala od uobičajenih simbola – opreme za farme, topova, ptica, žaba – koje je zalijepio na list papira od veće prema manjoj veličini. Nekoliko godina poslije izmijenio je tablicu te upotrijebio slova abecede u stupnjevitom slijedu. Objavljena je 1843. godine i gotovo zaboravljena.1
Godine 1854. Edward Jaeger von Jaxtthal, oftalmolog iz Beča, objavio je seriju uzoraka za čitanje. Budući da je Beč bio međunarodni grad, izradio ih je na nekoliko jezika pa su se proširili. Zbog različitih oblika pisma, testovi vida nisu bili standardizirani i također se nisu mogli koristiti za provjeru vida na daljinu.1
U međuvremenu, Francis Cornelius Donders iz Nizozemske, koji je život posvetio oftalmologiji, shvatio je da postoji potreba za puno boljim standardiziranim mjerenjem i testiranjem oštrine vida. Donders i njegovi kolege Sir William Bowman, Herman von Helmholz i Albrecht von Graefe stvorili su specijalnost oftalmologije. Donders je radio na studijama refrakcije (način na koji oči lome svjetlost za jasan vid) i akomodacije (način na koji se oči prilagođavaju kako bi se usmjerile na daljinu ili blizinu). Izradio je formulu koja određuje oštrinu vida tako što je definirao „standardno oko”, a zatim izračunao uvećanje koje je osobi potrebno da dosegne istu razinu jasnoće vida koju ima standardno oko. Potrebni stupanj uvećanja bio je mjera vidne oštrine, primjerice, ako je osobi bilo potrebno dvostruko uvećanje u odnosu prema standardnom oku, oštrina vida računala se kao polovica standardne ili 0,5.1
Donders se obratio Hermanu Snellenu, kolegi liječniku iz Nizozemske, kako bi pronašli mjernu ljestvicu koja bi pomogla u uvođenju njegove formule u praksu. Snellen je počeo raditi na tablicama te se najprije koristio apstraktnim slikama i simbolima. Godine 1862. odlučio se za mrežu od 5 x 5 polja u kojoj je upotrijebio stilizirana slova i brojke, a koje je nazivao „optotipovima”, kao praktičnijim načinom komunikacije između pacijenta i liječnika. Tako je nastala svima nam poznata tablica za ispitivanje vida.1
Međutim, bilo je i nekih izazova. Originalna Snellenova tablica temeljena je samo na slovima engleske abecede, što nije bilo praktično za osobe koje nisu znale čitati ili nisu govorile engleski. Godine 1868. Snellen je osmislio tablicu koja se mogla koristiti u nepismenih ljudi – rotirajuće slovo „E”. Te je godine dr. John Green iz St. Louisa u SAD-u, koji je prije radio sa Snellenom, poboljšao tablicu tako što je progresiju veličine slova učinio pravilnijom i predložio da se koristi čitljiviji font.1
Zahvaljujući svima spomenutima, njihovoj suradnji i inovacijama, Snellenova tablica postala je jedan od najčešćih testova značajki vida u 20. stoljeću. Danas je prihvaćena kao standard točnog mjerenja vidne oštrine, što je čini jednim od najrevolucionarnijih doprinosa oftalmologiji dosad.
Referencije:
1. Colenbrander, A. The historical evolution of visual acuity measurement. Vis Impair Res. 2008;10: 57–66.
2. Portraits of European Neuroscientists. Benito Daza de Valdés. [Internet; cited November 2018] Available from:
M-HR-00001236
Ova internetska stranica nije namijenjena niti dizajnirana za prijavljivanje štetnih događaja ili pritužbi na proizvod.
Ako imate sumnju na nuspojavu lijeka ili pritužbu na proizvod, isto je potrebno prijaviti Agenciji za lijekove i medicinske proizvode na:
Roche d.o.o. ima zakonsku obvezu prikupljanja i prijavljivanja potencijalnih štetnih događaja ili pritužbi na proizvode zdravstvenim vlastima.
U takvim slučajevima, Vaši podaci će biti obrađeni sa velikom pažnjom, u skladu s posebnim zakonodavstvom vezanim uz farmakovigilanciju, kako je opisano u dokumentu:
Vaši podaci neće biti korišteni u bilo koju drugu svrhu.